Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Mislim da je ovakva pretpostavka bila moguća i ona se potvrđuje kasnijim odnosima , ponašanjem i djelom između Jeljcina i Putina.Čak ni Mihail Gorbačov nije otišao krajem decembra 1991.godine sa mjesta predsjednika , dok nije zaključio detaljan ugovor sa Jeljcinom i o čijim tačkama su dva lidera raspravljala punih devet sati u Kremlju.Taj ugovor je bio odobren u Alma Ati od svih predsjednika država ZND. I Patrijarh je odigrao veliku ulogu u dogovoru između Jeljcina i Putina. Svi Jeljcinovi ljudi su priznali da je Aleksej II jedini čovjek u zemlji , pred čijim autoritetom je Jeljcin bio spreman da se pokori. Sa takvim poštovanjem prema Alekseju II odnosio se i Vladimir Putin, koji je, za razliku od prvog predsjednika Rusije, bio vjernik.
Poznato je da je 31.decembra 1999.godine Aleksej II blagoslovio Jeljcina, koji je prije toga sačinio sporazum za predaju vlasti. Kasnije je u maju 2000.godine u Blagovešćenskoj crkvi u Kremlju, odmah po inauguraciji, Aleksej II blagoslovio i Putina kao predsjednika.
U svojim memoarima Jeljcin je tvrdio da je donio odluku samostalno o svojoj prijevremenoj ostavci i o prenošenju svih ovlašćenja na Vladimira Putina i da je to uradio dobrovoljno i bez pritisaka. Čak i njegovi najbliži saradnici i članovi uže porodice nijesu znali za to do 30.decembra 1999.godine. Međutim, teško je povjerovati u to , jer za takav prenos vlasti je trebalo biti dobro pismen i pripremiti tako veliki broj dokumenata. Pitanje nasljednika je mnogo interesovalo sve Jeljcinove prijatelje i saradnike, pa su način i vrijeme predaje vlasti obavljali zajedno i sa puno pažnje. Tražeći nasljednika, važno je bilo naći veoma sposobnog i odgovornog čovjeka , koji bi prihvatio neke kompromisne uslove i koji bi održao datu riječ,tj. da je častan čovjek. Teško je naći takve ljude u politici , a posebno ne među Jeljcinovim saradnicima, a i on lično nije nikad bio častan čovjek. Takođe je nesporno da su Putinovu kandidaturu prihvatili svi Jeljcinovi ljudi i zato su sve procedure, koje se odnose na predaju vlasti, prošle mirno. Sve glavne ličnosti iz posljednjeg Jeljcinovog tima , uključujući M.Vološina, M.Kasjanova i A.Čubajsa, ostale su na svojim mjestima.
Šta je ušlo u sporazum između Jeljcina i Putina , koji je u potpunosti sačinjen na njihovom susretu 29.decembra 1999.godine , kada je bio određen i dan i sat predaje vlasti? To se može zaključiti na osnovu kasnijih događanja i odluka V. Putina. Očigledno je da se prva tačka sporazuma odnosila na punu zaštitu B.Jeljcina od svih sudskih istraga. Dogovorom je regulisano i materijalno obezbjeđenje prvog predsjednika Rusije , njegova lična sigurnost i zaštita , kao i personal za protokol i štampu.
Za Jeljcina je bila rezervisana jedna od njegovih glavnih podmoskovskih rezidencija „Gorki-9“ , a takođe i nekoliko kabineta u Kremlju, gdje bi mogao da radi i prima goste. Sa Jeljcinom su ostali da rade njegovi najpovjerljiviji ljudi , kao što su: šef kabineta Valerij Semenčenko, sekretar za štampu Dmitrij Jakuškin i direktor protokola Vladimir Ševčenko. Njegovim obezbjeđenjem je rukovodio načelnik Federalne službe za zaštitu general Jurij Krapivin. Čak i zvanični status Jeljcina je definisan kao „prvi predsjednik Rusije“, a ne kao „bivši predsjednik“ ili „eks predsjednik“. Prva važna odluka V. Putina od 31.decembra 1999.godine je donesena poslije podne i odnosila se na dekret po ovim pitanjima. Sama sadržina ovog dekreta br.1 sa njegovim detaljima govori o temeljitoj pripremi i sačinjavanju ovog dokumenta.
Kako se može zaključiti iz svih kasnijih dešavanja , druga tačka se odnosila na zadržavanje svih glavnih ličnosti na svojim mjestima iz administracije predsjednika Jeljcina. To je bilo bitno i čak neophodno za Putina lično, jer nije imao svoj tim i svoje kadrovske rezerve. Putin je ,ustvari , radio nekoliko godina ranije u predsjednikovoj administraciji, poznavao njene glavne činovnike i imao potrebu da ga pomognu i podrže. Kako je već poznato, Putin je uključio u sastav administracije i nekoliko svojih bliskih prijatelja: Dmitrija Medvedeva, Dmitrija Kozaka, Viktora Ivanova i Igora Sečina. Oni su morali ovdje da steknu iskustvo i nauče to što im je potrebno. Iz sastava administracije su uklonjeni neki ljudi, koji su bili veoma bliski Jeljcinu, uključujući tu i njegovu kćerku Tatjanu Djačenko i Valentina Jumaševa. Ali su ostale glavne ličnosti: Aleksandar Vološin, Vladimir Surkov, Sergej Prihotko, Džalan Polijeva i dr. Otišao je i direktor uprave za poslove predsjednika Pavel Borodin, koji je, ustvari, bio glavni ekonom u Kremlju. On je bio premješten na bolji položaj, na mjesto Državnog sekretara Rusije i Bjelorusije. Za sve poslove „sekretara“ u Kremlju , Putin je zadužio Vladimira Kožina, sa kojim je radio zajedno još u opštini Sankt-Peterburg .
Dogovoreno je da ostane skoro sva Vlada , sa kojom je Putin radio još od 9.avgusta 1999.godine. Za raspodjelu poslova i zaduženja u Vladi uključeni su „Peterburški liberali“ German Gref i Aleksej Kudrin, koji su bili veoma bliski sa Vladimirom Putinom. Boris Jeljcin je kandidovao Mihaila Kasjanova za premijera. Kasjanov je bio blizak „porodici“ i nakon ostavke J. Primakova u proljeće 1999.godine , upravo je Jeljcin nastojao da imenuje M. Kasjanova za novog ministra finansija.Putin po tom pitanju nije imao nikakvih primjedbi , niti je imao predlog za kandidaturu. „ Peterburški pravnici“, koje je novi predsjednik ubacivao u svoj aparat , nijesu imali iskustva u radu na ovako visokim položajima vlasti. Što se tiče „Peterburških liberala“, oni su bili sasvim prosječni ekonomisti iz drugog reda liberal-reformatora, koji se nijesu ni u čemu posebno isticali. Zato se Vladimir Putin morao oslanjati , sa malim izuzecima , na ljude iz već formiranog aparata vlasti sa kraja 1999.godine. No, to je bilo neminovno, a i neophodno radi mirnijeg preuzimanja vlasti i lakšeg upravljanja društvom, ekonomijom i,naravno, državom.
(Nastaviće se)